INDIJSKO PODRIJETLO

Začine i bilje poput crnog papra, cimeta, kurkume i kardamoma Indijci već tisućama godina koriste u kulinarske i zdravstvene svrhe. Indijski autohtoni začini (poput kardamoma i kurkume) uzgajali su se još u 8. stoljeću prije Krista u babilonskim vrtovima.

Sushruta, drevni kirurg (oko 4. stoljeća prije Krista), koristio je bijelu gorušicu i druge aromatične biljke u posteljini kako bi odvratio od zloćudnih duhova. Također je primijenio oblog od sezama na postoperativne rane koje su mogle djelovati kao antiseptik.

Medicinski spisi Charake (1. stoljeće) i Sushrute II (2. stoljeće) spominjali su začine i bilje. Sushruta II također je u ljekovite svrhe koristila začine i bilje poput cimeta, kardamoma, đumbira, kurkume i papra. Začini poput kardamoma, đumbira, crnog papra, kima i sjemena gorušice bili su uključeni u drevne biljne lijekove za različite vrste zdravstvenih blagodati. U ayurvedskoj medicini začini poput klinčića i kardamoma bili su umotani u lišće orašastih plodova i žvakani nakon jela kako bi se povećao protok sline i pomoglo probavi.

DREVNA GRČKA I RIM

Drevni Grci uvozili su istočnjačke začine (poput papra, kasije, cimeta i đumbira) u mediteransko područje. Također su konzumirali mnoge začine proizvedene u susjednim zemljama. Primjeri uključuju sjemenke kima i maka za kruh, komorač za umake od octa, korijander kao začin u hrani i vinu i metvicu kao aromu u umacima od mesa. Bijeli luk su naširoko koristili stanovnici sela u većini svojih jela. Stari Grci nosili su peršin i mažuran kao krunu na svojim gozbama pokušavajući spriječiti pijanstvo.

Začini i začinsko bilje imali su važnu ulogu u starogrčkoj medicinskoj znanosti. Hipokrat (460. – 377. pr. Kr.), Pisao je o začinima i bilju, uključujući šafran, cimet, majčinu dušicu, korijander, metvicu i mažuran. Napomenuo je da veliku pažnju treba posvetiti pripremi ljekovitog bilja za medicinsku uporabu. Od 400 biljnih lijekova koje je Hipokrat koristio, danas se koristi barem polovica. Otprilike 500 godina kasnije, Theophrastus (372-287. Pr. Kr.), Koji se ponekad nazivao “Ocem botanike”, napisao je 2 knjige koje su sažele znanje o preko 600 začina i bilja.

Grčki liječnik Dioscorides (AD 40–90) napisao je De Materia Medica , koja se koristila za botaniku i medicinsko znanje na Istoku i Zapadu više od 1500 godina. Lijekovi su se temeljili na opsežnom katalogu začina i bilja i bili su sustavniji od njegovih prethodnika koji su svoje lijekove temeljili na magiji i praznovjerju.

Rimljani su bili ekstravagantni korisnici začina i bilja. Vina s okusom začina koristila su se u starom Rimu, a melemi i ulja s mirisom začina bili su popularni za upotrebu nakon kupke. Budući da se smatralo da začini imaju zdravstvena svojstva, koristili su se i u oblogama i ljekovitim flasterima.

Kada se Rimsko carstvo proširilo na sjevernu stranu Alpa, Goti, Vandali i Huni tih regija upoznali su se s paprom i drugim začinima s Istoka. Te su kulture poznavale kim, luk, ružmarin i timijan te su ih postupno privlačili istočnjački začini.