Zemlja iz koje potječe je Meksiko, a presadili su je prije nekoliko stoljeća na Madagaskar i susjedne otoke (Bourbon – burbon) te na Tahiti. Beru se nedozreli plodovi (jer se zreli plodovi raspucaju), suše se na suncu ili ispiru u vrućoj vodi. Zatim se zamataju u vunene gunjeve, tako započinje vrenje i mahune postaju tamnosmeđe. Tijekom vrenja na površini mahuna razvijaju se vrlo sitni bijeli kristalići, tzv. vanilin. Vanilija ima intenzivan i ugodan miris. Najbolje su sorte vanilije iz Meksika. Europsko tržište uvozi vaniliju s otoka Indijskog oceana, a najfinija roba nosi oznaku burbonska vanilija. Duljina mahune je od 10 do 22 cm. Kakvoća mahune određuje se po tome što je mahuna duža i elastičnija, površina sjajnija i tamnija s više vanilina, kakvoća je bolja. Vanilin brzo hlapi, pa se kod dobre robe svaka mahuna pakira u staklenu ili plastičnu cjevčicu s dobrim zatvaračem.

Iako se uglavnom koristi za začinjavanje, sve je više saznanja o njenoj ljekovitosti.

Zbog toga vanilija postaje sve popularnija i na području alternativne medicine.

Mirišljave mahune vanilije plod su orhideje penjačice koja raste u tropskim šumama Središnje Amerike.

Postoji čak 150 vrsta vanilije, no danas koriste se samo dvije vrste –  Bourbon i Tahitian vanilija.

U indijanskom narodu Totonaca bila je veoma cijenjena kao lijek protiv otrova, plućnih bolesti i sifilisa te je bila sastavni dio mnogih ljekovitih mješavina.

Do sredine 19. stoljeća taj je narod bio glavni svjetski proizvođač vanilije.

Hernán Cortés je u 16. stoljeću prvi upoznao Europljane s vanilijom.

Nakon šafrana, vanilija je najskuplji začin, a cijenjena je zbog svoje čudesne arome.